Zbog njega sam se odrekla i mame i tate. Pobjegla sam kroz prozor da bih se udala za njega. Moji kada su saznali, odrekli su se mene kao ćerke. On je musliman, i nisu mogli da to podnesu. Mislila sam da je on baš muškarac koji će me paziti, čuvati, voljeti i poštovati.
Vremenom je bilo tako. Nikada mi nije branio da odem u crkvu i pomolim se, govorio je da je Bog jedan, molili se u crkvi ili džamiji, molimo se istom Bogu. Kako je vrijeme prolazilo, počela sam uviđati da ono u šta ja vjerujem nije to-to. Kada sam mu to priznala, samo mi je dao knjigu da pročitam. U njoj je bilo objašnjenje šta znači islam, ko je pravi Bog, ježila sam se dok sam čitala. Išla sam u džamiju s njim, iako nisam znala da klanjam, on mi je prvu maramu svezao na način na koji to treba i poljubio me u čelo. Moje putovanje s njim se nastavilo uz dvoje djece, a jedno od njih ima težak hendikep.
Ja sam postala muslimanka i lakše mi je da razumijem zašto mi je Bog poslao ovo iskušenje. Nedavno su mi se i roditelji razboljeli, mama je dobila rak i pala je na postelju, tata nije mogao da brine o njoj jer nema jednu ruku. Otišla sam do njih, nisu mogli da vjeruju. Mislili su da im nikada neću oprostiti što su me se odrekli. Uz pomoć svog supruga, koji ima zlatno srce, ja sam došla kod svojih roditelja, omogućila im da imaju liječenje, brinem se svaki dan o njima, baš kao i on, kao da su i njegovi roditelji. Mama svaki dan plače, dodiruje njegovo lice i zahvaljuje se. Uzme je kao malo dijete u naručje i odnese u kupatilo da je okupam i sredim. Ovo pišem jer želim da kažem da vrijede velike predrasude prema muslimanima, treba dati šansu čovjeku, ja sam dala i nikad se nisam pokajala.
0 komentari:
Objavi komentar