STUDIRALA SAM U ITALIJI, A ON JE RADIO U AUSTRIJI, BILI SMO U VEZI TRI GODINE, I NA KRAJU SE VJENČALI...

Studirala sam u Italiji, a on je radio u Austriji, slučajno smo se upoznali, i tako imali vezu na daljinu tri godine. Nakon što sam završila studij, vjenčali smo se i preselila sam se u Austriju, kako bi tamo zajedno živjeli.


Nakon toliko godina studiranja, i svakojakih poslova, opet sam sjela i počela učiti njemački, kako bi mogla dobiti posao koji želim, odnosno da radim ono za šta sam se školovala.

Nije mi bilo teško, bbrzo sam sve savladala i dobila posao svojih snova, a pored toga sam držala privatne časove italijanskog jezika.


Pored svih poslovnih obaveza, stizala sam na apsolutno sve, bila sam i odlična domaćica, a naravno i žena. Vodili smo ljubav svaki dan, na svim mogućim mjestima, nismo birali, bilo nam je bitno samo zadovoljstvo.

Sve to se na kraju isplatilo, ostala sam trudna i naša mala bebica je bila na putu, a našoj sreći, nije bilo kraja.


Kada sam ušla u peti mjesec trudnoće, prišla mi je jedna prelijepa djevojka koju nikada nisam srela niti imala priliku upoznati, i priznala kako me moj muž s njom vara već mjesecima.

Razlog toga je navela to, kako sam previše sretna i više zarađujem od njega. Nisam mogla vjerovati šta je uradio i sa kakvim bijednim izgovorm upropastio naš brak. Istog dana sam se pokupila i vratila u Italiju.


Poslije nekolikomjeseci na svijet je došao moj mali sinčić, moja mala slatka bebica. Ponovo sam dobila posao iz snova, i ništa mi hvala Bogu više ne treba.

ispovesti.rs

OD MOJE SESTRE SVEKRVA JE DNO DNA, ZNAČI NEVIĐENI DEBIL...

Od moje starije sestre svekrva je dno dan, znači, žena je neviđeni debil. Sestra se udala, pa sigurno ima već i 10 dana, i na dan vjenčanja, mojoj sestri je svekrva poklonila rokovnik, i to s receptima. U fazonu, kao da njen sin nastavi jesti ono što je i prije mamica pravila.


Očekivala je neki nakit, minžuše, narukvice, ogrlice od zlata, a dobila je rokovnik s receptima.

Nedavno smo otvorile taj rokovnik, da ga malo pregledamo, i kada smo ga otvorile, na naše opće iznenađenje uslijedio je šok.


Naine, ti recepti su bili obična smijurija, recetpi za palačinke i slično, sa mjermam u šoljama, kašikama, šačama i slično, kako da su te mjere univerzalne, pa eto svi imamo iste veličine, kašika, šolja...

Moja starija sestrica, u životu nije jaje razbila, kobascu ispržila ili slično, mislim jeste razbijala i pržila, ako znate na šta mislim, tu je neviđeni talenat, potpuno pridodan khm... :)))


Seka je kraljica, mislim da je meni nešto slično poklonila, to bi davno letilo u vatru, i to bi ga bacila pred njenim ocima.

Koja...bolje da ne govorim...


ispovesti.com

PRIJE PAR GODINA MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ JE DOBIO PREDIVNOG SINA, BIO SAM PRISUTAN NA POROĐAJU, I DOK SE ON BAVIO OKO PORODA

Prije tri godine, moj najbolji jaran dobio je predivnog sina. Bio sam prisutan porodjaju, s njim i ženom u bolnici i dok se on bavio oko nje nakon poroda, meni rekoše da odem do medicinske sestre, i da dam ime sinčiću.

Rekli su mi da upišem svoje ime jer im se navodno sviđa. Bilo mi je malo čudno, jer oni nisu moje vjere, a kao sviđa im se moje ime. I ja fino odem i upišem svoje puno ime i vratim se i kaže meni jaranova žena kao predivno ti je ime, Leo.

Složi se i moj najbolji jaran na to, a ja se sav uspaničio, rekoh šta učinih majkoo moja draga. Ulazi sestra i kaže: “Evo vašeg malog Abdulrahmana.” Evo još uvek im objašnjavam da mi je “Leo” samo nadimak, a ne ime... :)))

izvor : ispovesti.com

BIO SAM UGLEDNI HIRURG, IMAO PORODICU, BIO SRETAN, MISLIO SAM DA MI NIKO NE MOŽE NIŠTA

Bio sam ugledni hirurg, porodična i veoma sretan čovjek. Smatrao sam, da mi apsolutno niko ništa, osim Boga ne može.


Negdje, pred kraj moje dežure, desio se problem, te sam imao hitnu intervenciju, jer je neki mladić nažalost imao udes, i imao je teške tjelesne povrede.

Borio sam se za njegov život preko četiri sata, gubio sam ga više puta i oživljavao, kako je vrijeme prolazilo sve je manje šanse nažalost imao.


Nakonsvih pokušaja, nismo uspjeli, nisam uspio pomoći mladiću, i bilo mi je veoma teško što je jedan mladi život izgubljen.

Da bi stvar još gora bila, medicinko osoblje mi je na kraju saopštilo da je zapravo taj mladić, moj sin.


Nisu mi ništa govorili, jer su željeli da budem u prisebnom stanju, kako bi ga mogao operisati.

Tu noć, nestala su i  ugasila se dva života, jedan mlaži, odnosno moga sina, i moj, jer moja duša u tom trenutku kada sam sznao šta se zaprav desilo, umrla je zajedno sa njim, ostalo je samo moje tijelo da tumara zemljom...


Od tog nemilog događaja skoro su prošle dvije godine, u tom periodu nisam više bio u bolnici, na bolovanju sam i vipe nikako ne izlazim iz svoje kuće.

Krivim sebe, možda sam mogao bolje, možda sam mogao sačuvati taj mladi život, možda da je neki drugi doktor bio u smjeni da bi bilo bolje…. milion pitanja, pitanj na koja ne mogu da dam odgovor, i koja me kako koj dan prolazi, jednostavno ubijaju i muče.


ispovesti.rs

UKOLIKO IMATE DIJETE OVO JE NAJBOLJI I NAJKRAĆI SAVJET PSIHOLOGA KAKO DA SE PONAŠATE PREMA NJEMU

Došli su zajedno. Muž i žena. Prvi put kod mene. Ja sam umorna (5-ta konsultacija zaredom), pomalo gladna, ali potpuno smirena.

– Ja sam prvi put kod psihologa! – govori razdraženo muškarac. – Žena me je ubedila da dođemo ovde.

– I?

– Šta „i“? Imam sina. Mi imamo sina. Sina debila! – nervozno odgovara on.

– Debil je – psihijatrijska dijagnoza, – kažem ja smireno. Vaš sin je u ovom smislu debil?

Muškarac već počinje da me gleda kao debila. Onda prelazi pogledom na ženu, nijemo pitajući: „Kod koga si me, uopšte, dovela?“

Ona se skupila, sjedi na kraju stolice, skreće pogled. Ruke smjestila među koljena. On počinje da se mršti, okreće se prema meni, ćuti. Ćutim i ja. Naviru emocije, nervira se sve više i više.


– Pa, vi ste psiholog, zar ne? Hm… Pa, recite mi šta treba da radim sa njim?

– Sa kim?

– Sa sinom!

– A šta je sa njim?

Muškarac širi oči, iznenađujući se mojoj gluposti i nesposobnosti da čitam misli. Opet se okreće prema ženi sa pitanjem: „Gdje si pronašla ovu budalu?“ Ali, žena je iskusan vojnik, sjedi ne podižući pogled, i samo po blijedilu njenog lica, ja razumijem – svu svoju snagu potrošila je na to da bi dovela muža ovde.

– On ne vidi dalje od svog nosa! Balavac! 14 godina, a ponaša se kao…

– Kao?

– Dolazim kući. S posla. Njegove patike stoje nasred hodnika.

Ja njemu:

„Da li išta znaš da uradiš u životu? Barem patike skloni na mjesto“ Sto puta sam mu govorio da ne ostavlja obuću nasred hodnika. Ali, ne, debil ništa ne razumije. Sve mu u životu izgleda lako.

Evo, polomio je novi telefon. Ništa ne cijeni. Ništa mi ne priča, ne povjerava mi se. Sa majkom se svađa. Kod kuće ništa ne radi. Pričao, ne pričao, kao da se obraćam zidu. I kako da se ponašam prema njemu? Kako da pronađemo zajednički jezik? Vi ste psiholog, pa onda recite vi meni! Imate li ikakav recept?

– Ima, – odgovaram, narušavajući sve kanone psihološke prakse.

– Imate i rešenje?

– Ima,- iznenađujem se, još više, svom bezobrazluku.

Da razumijete, postoji algoritam psihološke konsultacije. Pogotovo prve. I mene su učili da je prvi sastanak – zbir informacija, definicija problema, uspostavljanje kontakta. Ni o kakvoj terapiji nema ni riječi. Posebno o pronalasku bilo kojeg rešenja problema. Ne znam šta mi bi...


– Jesam li vas ispravno shvatila da vi ne znate kako da pričate sa sinom, i ne možete pronaći sa njim zajednički jezik?

– Pa da, rekao sam već!

– Rešenje postoji, veoma je jednostavno. Ali ne znam, da li ćete ga prihvatiti – kažem, sa apsolutnom iskrenom sumnjom.

– I? Recite!

– Kako je ime vašem sinu?

– Aleksandar.

I onda ja vadim list papira, marker, pišem: „Sin Aleksandar, 14 godina“, stavim u udaljeni ugao ordinacije i predlažem muškarcu da zamisli svog sina kako stoji na ovom listu.

Muškarac dugo razmišlja..

– Uspjeli ste?

– Da.

– A sada, sporim koracima priđite papiru, stanite na njega, uđite u tijelo sina, i postanite on.

Očigledno sumnjajući, muškarac tako učini. Zatvara oči i dugo ćuti.

– A sada, recite šta osjećate?

– Strašnu samoću. Suze u grlu. Potrebu da plačem.

– Zašto?


Od ljutnje… Svi zvocaju, šutiraju… Ovo nije dobro, ono ne valja.. Ne želim ni da živim. Kao da
sam za sve, neka nakaza.

– Za koga – za sve?

– Pa za svakoga.

– Za koga?

– Pa… za oca.

– A šta bi želio od njega?

– Da me barem jednom pohvali.

   Upita- kako sam. Da ne viče stalno. Da… i ja sam, ipak, muškarac, da se ponosi mnome…

– Udahnite, i na izdahu, siđite sa lista.

Muškarac ćuteći prilazi stolici, sjeda. Tišina. Žena briše suze.

– Sve sam shvatio, – iznenada tiho, gotovo šapatom, reče otac. – Sve sam shvatio… Isto sam se tako osjećao dok sam bio mali. A od oca samo- pridike. Sada ja to isto radim. Sve sam shvatio… Hvala.

uspesnazena.com / bakina-kuhinjica.blogspot.ba

BILI SMO MLADA I SRETNA PORODICA, A ONDA SE DESILA TRAGEDIJA, KOJA JE SVE TO PROMIJENILA

Prije nekoliko godina u našoj porodici se deila nesreća, i na život se totalno promijenio. Bili smo veoma sretna porodica, imali prelijepog sina, a onda se nažalost desila nesreća.


Uzela sam svoh sinčića da ga dojim, i tokom dojenja ne znam kako se desilo, ali sam nažalost zaspala.

Kada sam se probudila, uslijedio je šok, od kojeg se nikada nećemo opraviti. Dijete je ležalo nepomično, nije davao znakove života, sve sam uradila da ga probudim, ali nažalost nisam uspjela.


Ne mogu da vjerujem da sam svoje devetomjesečno dijete ugušila dojkom.

Nakon toga muž nije moga da se pomiri stim, nije imao razumijevanja, niti mi je pružao podršku.


Totalno me zamrzio, i dan danas me mrzi, istjerao me posle svega toga na ulicu. Znam da sam napravila neto neoprostivo što nam je obome napravilo tragediju ivječnu ranu na srcu, ali nisam to uradila namjerno. Jenostavno se deilo, nikada više neću biti ista.

Sada me sva porodica krivi za tragediju, niko nema razumijevanja da je to bila nesreća.


Cijeli život sam se ponosila mojim ogromnIm grudima, a na kraju su me koštale života, jer sa životom mog sina ugašen je i moj.

Svaki dan razmišljam, kako i zašto se to desilo, ali ne mogu da shvatim :(… Bol koju osjećam ne bih opželjela ni jednoj majci, zato pazite jer jedna sekunda razdvaja život od smrti, sreću od velike tuge...


ispovesti.rs

OSTALA SAM SA SINOM I KĆERKICOM OD PET MJESECI, POSTALA SAM UDOVICA I TO MLADA, KADA SU DJECA BILA...

Ostala sam mlada udovica sa dvoje djece, sin je imao dve godine, a kćerka pet mjeseci.



Kad su bili osnovci na roditeljski sam im išla jednom do dva puta godišnje, u srednje škole sam im ušla jednom kada su proglašavani za đake generacije, na fakultete po dva puta kada su diplomirali i magistrirali.



Sin se ženi ovog maja, a kćerka me je maloprije zvala da mi kaže da je zaprošena i da je pristala,  a ja...

Evo me plačem, jer pored sve njihove sreće i uspjeha u meni ostaje praznina i tuga jer ON nije tu da sve to podjeli sa nama.

novi.ba