Prije nekoliko godina u našoj porodici se deila nesreća, i na život se totalno promijenio. Bili smo veoma sretna porodica, imali prelijepog sina, a onda se nažalost desila nesreća.
Uzela sam svoh sinčića da ga dojim, i tokom dojenja ne znam kako se desilo, ali sam nažalost zaspala.
Kada sam se probudila, uslijedio je šok, od kojeg se nikada nećemo opraviti. Dijete je ležalo nepomično, nije davao znakove života, sve sam uradila da ga probudim, ali nažalost nisam uspjela.
Ne mogu da vjerujem da sam svoje devetomjesečno dijete ugušila dojkom.
Nakon toga muž nije moga da se pomiri stim, nije imao razumijevanja, niti mi je pružao podršku.
Totalno me zamrzio, i dan danas me mrzi, istjerao me posle svega toga na ulicu. Znam da sam napravila neto neoprostivo što nam je obome napravilo tragediju ivječnu ranu na srcu, ali nisam to uradila namjerno. Jenostavno se deilo, nikada više neću biti ista.
Sada me sva porodica krivi za tragediju, niko nema razumijevanja da je to bila nesreća.
Cijeli život sam se ponosila mojim ogromnIm grudima, a na kraju su me koštale života, jer sa životom mog sina ugašen je i moj.
Svaki dan razmišljam, kako i zašto se to desilo, ali ne mogu da shvatim :(… Bol koju osjećam ne bih opželjela ni jednoj majci, zato pazite jer jedna sekunda razdvaja život od smrti, sreću od velike tuge...
ispovesti.rs
