Bio sam ugledni hirurg, porodična i veoma sretan čovjek. Smatrao sam, da mi apsolutno niko ništa, osim Boga ne može.
Negdje, pred kraj moje dežure, desio se problem, te sam imao hitnu intervenciju, jer je neki mladić nažalost imao udes, i imao je teške tjelesne povrede.
Borio sam se za njegov život preko četiri sata, gubio sam ga više puta i oživljavao, kako je vrijeme prolazilo sve je manje šanse nažalost imao.
Nakonsvih pokušaja, nismo uspjeli, nisam uspio pomoći mladiću, i bilo mi je veoma teško što je jedan mladi život izgubljen.
Da bi stvar još gora bila, medicinko osoblje mi je na kraju saopštilo da je zapravo taj mladić, moj sin.
Nisu mi ništa govorili, jer su željeli da budem u prisebnom stanju, kako bi ga mogao operisati.
Tu noć, nestala su i ugasila se dva života, jedan mlaži, odnosno moga sina, i moj, jer moja duša u tom trenutku kada sam sznao šta se zaprav desilo, umrla je zajedno sa njim, ostalo je samo moje tijelo da tumara zemljom...
Od tog nemilog događaja skoro su prošle dvije godine, u tom periodu nisam više bio u bolnici, na bolovanju sam i vipe nikako ne izlazim iz svoje kuće.
Krivim sebe, možda sam mogao bolje, možda sam mogao sačuvati taj mladi život, možda da je neki drugi doktor bio u smjeni da bi bilo bolje…. milion pitanja, pitanj na koja ne mogu da dam odgovor, i koja me kako koj dan prolazi, jednostavno ubijaju i muče.
ispovesti.rs
