POUČNA PRIČA: Na ogradi u voćnjaku jedne kuće na kraju grada stajao je natpis...

Na ogradi u voćnjaku jedne kuće na kraju grada stajao je natpis...
»Prodajem rasnu štenad«. Neki je dječak pozvonio, a kad se domaćin pojavio, gurnuo je dečko ruku u džep i rekao:


»Imam dva eura i 37 centa.
Mogu li pogledati štence?
«  Čovjek je zviždnuo i iz kućice na kojoj je pisalo »Lady«  izašla je kuja  koju je pratilo petero štenadi. Jedno je malo šepalo.
»Što mu se dogodilo?« – upitao je dječak. »Veterinar je rekao da ima blago iskrivljenje šape.


Vjerojatno će šepati cijelog života.«
»Kupio bih ga, ako je moguće,« – ponudio je dječak. Gazda mu ga je htio pokloniti, ali dječak je odgovorio:  »
On je jednako vrijedan kao i drugi, svake ću sedmice donositi novac dok ne namirim njegovu cijenu.« »
Ali zašto kupuješ bolesna psa?
Neće moći trčati s tobom niti ćeš s njim moći u planine!«
Dječak se sagnuo i zasukao nogavicu da pokaže svoju nogu.
Bila je iskrivljena i imala metalnu šipku. »Znate, ni ja ne mogu trčati, psić treba nekoga tko će ga razumjeti.«

SUPRUGA NA POSTELJI PREKO DVIJE GODINE, ALI ON NE ODUSTAJE OD NJE, I JOŠ UVIJEK SE ONJOJ BRINE I NJEGUJE...

Pune dvije i po godine njegova supruga Mina je na postelji, a Salko je jedini koji se brine o njoj. Duže od šest decenija su u braku i svi dobri i loši dani provedeni zajedno ne daju mu da danas postupa drugačije.



Bila je u bolnici u Goraždu, pa su je uputili u Podhrastove prošle godine, a tamo mi doktori kažu da je džaba da bude u bolnici. Ona što ima, lijeka mu nema. Rak na plućima – govori Salko Selimspahić.

Za priču o ljudskoj patnji i slijepoj i gluhoj ženi u kojoj samo još srce kuca, te čovjeku koji se brine o njoj kazali su nam mještani obližnje Fočanske Jabuke. S malom penzijom teško je nabavljati lijekove, pelene za odrasle, ali Salko kaže da će se snaći i bez tuđe pomoći.



Presvlačim je, okupam i sve drugo. Dvije i po godine čuvam je da od ležanja ne dobije rane.

Mene je poštovala i nije zaslužila da sad okrenem glavu od nje. Najviše se brinem za nju, a za mene manje-više – dodaje suzdržavajući se da ne zaplače.

Zašto nevolja uvijek prati ljude koji su je mnogo puta osjetili, pitanje je koje se samo nameće...


Ali, ja ne odustajem od moje Mine, pa šta nam dragi Bog da, jer sve je ipak u Njegovim rukama.

avaz.ba

VRAĆAM SE S POSLA, AUTOBUS PUN K'O ŠIBICA, PRAVA JE LUDNICA, NA STANICI ULAZI...

Šest sati popodne, svi se vraćaju kući s posla, autobus pun kao šibica, ludnica. Jedan od putnika koji udobno sedi je mlađi crnac.

Autobus staje na stajalištu, ulazi žena, trudna je, što se lako vidi, nosi pune torbe, ulazi jedna baba i još nekoliko ljudi.



Crnac, vidjevši trudnu ženu reče:

– Izvolite, sjesti. – ljubazno joj reče na solidnom našem jeziku.

U tom trenutku autobus kreće, a ona baba, vidjevši slobodno mesto, jurnu na isto, odgurnu trudnu ženu i brzo uskoči u stolicu.



I sjedi tako ona, sva sretna što je pronašla prazno mjesto, u tom trenutku crnac joj ljubazno reče:

– Oprostite, ali ja sam ustupio mjesto ovoj gospođi jer je trudna i izgleda, kao što vidite veoma  umorno.

Mislim da se vama ništa loše neće dogoditi ako malo budete stajali, a nju pustite da sjedne.

Na to baba odgovara:

– Ne znam iz kojeg ste plemena mladiću, ali ovde, u ovoj civilizovanoj zemlji ustupa se mjesto starim i bolesnim ženama, a ne mladim i zdravim!



Crnca je očigledno naljutila ova rasistička primjedba, pa je lijepo i izrazito „ljubazno“ odgovorio staroj gospođi:

– Ne znam iz kojeg ste sela vi gospođo, ali u mom selu se takve stare i zajedljive babe jedu za večeru!

ispovesti.com

PREDAJEM NA JEDNOM FAKULTETU, I NEKI DAN MI JE ZA OKO ZAPALA JEDNA STUDENTICA, I RIJEŠIO SAM DA...

Držim vježbe na jednom fakultetu. Tokom vježbi, za oko mi je zapala jedna studentica, odlucio sam da...ali riješio sam ništa ne pokušati, nisam htio da miješam emocije sa poslom.

To niko nije znao. Poslije završenog semestra i ispita, dodala me na facebook-u i počela lajkati neke stare slike.

Pomislim, primjetila me i da bi bilo lijepo bar izaći na kafu s njom, dam joj broj, računam, ako je zainteresirana, pozvaće. Tako i bi, pozvala me da se vidimo nakon par dana.

Nakon više sati razgovora i kafe, poslije par dana, izađemo opet na moju inicijativu ovog puta.

Riješim da joj kažem šta osjećam, kad ona ništa, samo se smije. Kaže uživa provodit vrijeme sa mnom, da joj baš prijam, hoće svugdje sa mnom ići, ali da joj budem drug.

Kaže čudno joj je provoditi vrijeme sa asistentom i ne zna kako da se ponaša na fakultetu, a tamo se više ni ne viđamo skoro.

Od tada prošlo par nedjelja, ni traga ni glasa od nje. Ubih se razmišljajući šta se desilo to, u čemu je problem i da li sam ja sve to samo pogrešno tumačio....a po svemu sudeći, jesam!


ispovesti.com

IZUZETNO SMO VELIKA I BOGATA PORODICA, NAŠ DJED JE VEOMA BOGAT ČOVJEK, ALI JE NEDAVNO PAO NA POSTELJU...

Prilično smo velika familija, ali djed koji je jako bogat čovjek koji ima 100 hektara zemlje je pao na postelju i vjerujte da se niko od njegove djece nije želio brinuti o njemu. SRAMOTA !!!



Ja koja sam išla u srednju školu da jedina bila djedu na raspolaganju, hranila ga, kupla, presvlačila, prala, iako sam žensko nije mi bio problem, jer je to moj djed, moja krv.

Čak su i moji roditelji bili protiv toga, jer su smatrali da treba da ide u dom za stare i iznemogle. Više od 7 mjeseci je bio na postelji, nepokretan i jedina sam osoba koja mu je bila tu i iskreno željela pomoći svome djedu.

Mogla sam još 77 mjeseci ne bi mi bilo teško, ali na žalost umro je. Odmah nakon njegove smrti sva djeca, snahe i zetovi koji ga nisu ni jednom obišli dok je bolovao i bio na samrti, pojavili su se da dijele njegovo bogatstvo.



Iznenadili su se kada su saznali da je djed ostavio sve meni i kuću i zemlju i mašine, apsolutno SVE, sve što je imao sada pripada meni.

Evo mjesecima pokušavaju da obore testament, nagovaraju me da se odreknem svega, jer su mu oni djeca, SINOVI I KĆERKE i da oni zaslužuju to nasljedstvo, a ne ja.

Sramota, da su ovoliko energije i truda uložili dok je djed bio živ, njegovi posljednji dani bi mu bili daleko ljepši i ispunjeniji.



Samo zbog toga im ne dam ni jedan kavadrat zemlje. Ne dam, da su bili pametniji, i da su se jedno po jedno svaki dan smjenjivali i tako svi brinuli o ocu, sada se ne bi raspravljali oko testamenta, već bi svako dobio po zasluzi.

Zato, neću dati ništa, jer djed da je htio njima šta ostaviti, ostavio bi, a ovako je ipak odlučio dati sve meni, jer sam do samoga kraja bila tu, i na sve načine sam se potrudila da zadnje dane provede što ljepše i sretnije.

ispovesti.com