Prilično smo velika familija, ali djed koji je jako bogat čovjek koji ima 100 hektara zemlje je pao na postelju i vjerujte da se niko od njegove djece nije želio brinuti o njemu. SRAMOTA !!!
Ja koja sam išla u srednju školu da jedina bila djedu na raspolaganju, hranila ga, kupla, presvlačila, prala, iako sam žensko nije mi bio problem, jer je to moj djed, moja krv.
Čak su i moji roditelji bili protiv toga, jer su smatrali da treba da ide u dom za stare i iznemogle. Više od 7 mjeseci je bio na postelji, nepokretan i jedina sam osoba koja mu je bila tu i iskreno željela pomoći svome djedu.
Mogla sam još 77 mjeseci ne bi mi bilo teško, ali na žalost umro je. Odmah nakon njegove smrti sva djeca, snahe i zetovi koji ga nisu ni jednom obišli dok je bolovao i bio na samrti, pojavili su se da dijele njegovo bogatstvo.
Iznenadili su se kada su saznali da je djed ostavio sve meni i kuću i zemlju i mašine, apsolutno SVE, sve što je imao sada pripada meni.
Evo mjesecima pokušavaju da obore testament, nagovaraju me da se odreknem svega, jer su mu oni djeca, SINOVI I KĆERKE i da oni zaslužuju to nasljedstvo, a ne ja.
Sramota, da su ovoliko energije i truda uložili dok je djed bio živ, njegovi posljednji dani bi mu bili daleko ljepši i ispunjeniji.
Samo zbog toga im ne dam ni jedan kavadrat zemlje. Ne dam, da su bili pametniji, i da su se jedno po jedno svaki dan smjenjivali i tako svi brinuli o ocu, sada se ne bi raspravljali oko testamenta, već bi svako dobio po zasluzi.
Zato, neću dati ništa, jer djed da je htio njima šta ostaviti, ostavio bi, a ovako je ipak odlučio dati sve meni, jer sam do samoga kraja bila tu, i na sve načine sam se potrudila da zadnje dane provede što ljepše i sretnije.
ispovesti.com
