Moja devojka živi u inostranstvu. I naravno kao i većina ljudi sa Balkana koji odu u inostranstvo, i ona radi u firmi koja je zadužena začišćenje, odnosno radi kao čistačica.
Većina tih istih ljudi kad dođe nazad u svoj kraj prosipa priče o fakultetu, o poslu advokata, doktora, inženjera, itd.
Jednom je moj prijatelj pitao moju devojku čime se bavi. Očekivao sam da će slagati. Kao što sam i ja isto ponekad radio kada bi me pitali za nju.
Pravio se da ne znam šta radi. Ona mu sa širokim osmjehom i vrlo ponosno reče kako čisti, i da je zapravo čistačica
Čistačica!
Cijelo društvo se pogledalo, a ona je nastavila.
“Vi ne radite ništa?
I ne trebate. Ja na kraju mjeseca imam, čist obraz, pun novčanik, osmjeh iako su mi ponekad prljave ruke, obraz i duša nisu, oni su itekako čisti, i zadovoljni.
”Bio sam tako ponosan na nju. Sramio sam se sebe i svojih prijatelja. Naučila me veoma bitnu lekciju.
Budite ponosni na svaki posao koji spavate, bitno je da radite, i da NE KRADETE I VARATE.
magazin.ba
