Jutros se u gradu nekoliko metara ispred mene srušio neki čovjek. Ja nazvao hitnu, reanimirao ga dok su ovi došli i otišao s njim u bolnicu. Gledam dok su ga vozili, ne znam ga, ali na nekoga me podsjeća.
Tek kad su mu prozvali prezime, upalila mi se lampica. Od svih ljudi na svijetu, ja sam život spasio njemu. Dozvali ga doktori svijesti, kaže, hvala sine, nemam ja nikoga.
A ne zna da ima unuka i da mu je drugi na putu. Ne zna da je ona mala djevojčica koju je tukao i na kraju izbacio s majkom na ulicu izrasla u prekrasnu ženu s najljepšim osmijehom.
I da već pet godina nosi moje, a ne njegovo prezime. Toliko sam ga puta u bijesu prokleo zbog njezinih suza, strahova i nesigurnosti. Sada ga samo žalim. On nema ništa, ja imam sve.
ispovesti.com
