Nakon prekida sa prvom djevojkom, samo sam otišao u park i sjeo na klupu.
Sjedio sam tako, u mislima, tužan, nikakav, jadan. Ne znam koliko sam tako sjedio, kada me trgnuo glas “Mogu se pridružit?” Okrenem se, kad ono moj otac.
Kažem sjedni, briga me. Sjedne on, a iz jakne izvadi cigare, zapali, ponudi mene, i kaže “mali u čemu je problem, sjediš tu sam, ljudi me na posao zovu, misle da si lud!”
Lagano se nasmijem, onako preko volje, i počmem pričat sa njim.
I pričam ja, pričam, a on sluša, sluša, cigara ide za cigarom, čak je i nekog klinca poslao da nam pivo kupi.
Sjedili smo tako skoro do pola noći, on me slušao, davao savjete, tješio, pokušavao me oraspoložiti
Nikada se nisam bolje osjećao. I danas kada sam evo već odrastao, oženjen i sam imam djecu, a oca više nema, uvjek se sjetim toga dana i razgovora, i ne mogu vam opisati koliko mi nedostaje moj otac....
ispovesti.com
